Постови

Krv i bol ne idu uvek zajedno. Sreće nema kao ni negacije.  Slivnikom racionalnog otiču snovi jednog preosetljivog deteta. Um i forma pobedjuju beskonačnost i smisao u neprepoznatljivom. Smrt pobedjuje život. Suze su prestare za plavu ljubav. Želudac je, iako to ne zna, preživeo uzbudjenje.  Nemir i strast su zazidani u matematičke tradicije realnih stvari.  Cementom oholosti, postavljeni su temelji nove srčane aritmije. Dve paralelne linije se ipak seku u beskonačnosti koja ne postoji.

Muška drolja

Ja sam totalna muška drolja! I egzibicionista. Često se napijen očaran ženskim dupetom. I svesno ubijam poeziju u sebi, Kako bih mogao da volim kada ne bih... Ma jebeš poeziju! Kome je danas do toga. U stvari, žene nikada neće razumeti. Možda je time bio motivisan onaj nesrećni pesnik kada je napisao da nijedna žena nije vredna jednog muškog stiha. Ipak, meni je svaka vredna, samo neka bude sa mnom. A može i loza.  Kako bih često bio trezan kada ne bih bio pijan. . I boli me glava. Tok misli: Spavam-trezan. Budim se-kriza. Telefon-spas, nije za mene; Doručak u pet do pet popodne. Kao težak fizički rad. Telefon drugi put-ovaj put biću oprezniji, možda spas.  Trčanje će pomoći.  Nenajavljena poseta, spas, trenutak. Ženska kurva i muška drolja. Odlazak, neprijatni blagi osećaji. Želim da pijem bilo šta. Pivo, rakija. Pivo-rakija! Ugasite svetlo!!!

Prdoopis

Narav. zelena, u slojevima, pokretala je vode. Moćna, sablažnjavala je život svojim porukama. Tajnu je krila u jetri, nagriženoj od loše rakije. Ili ćelava pevačica, mislim da su je tako zvali. Svejedno, mirisala je močvarom. Vodila je ljubav, nežnim pokretima. Dečjim glasovima plakala je glad. Patila je očima u padu. Možda štipaljka ipak voli život?
Bio ih je broj. Mehaničko-ritmičko indisponiran. Bio ih je broja. U taktovima. Jedno su igrali igru u romboidnom nizu. Zvučno. Bio ih je brojeva. I On.Usisani u kolektivnu molitvu. Zdravlje. Smeh. bolest. Budnost. Greh. San i Čovek. Živeli su otudjenjem. Bio ih je smisleno, zbirno u roju. U krugu su pevali sreću. Pogodjeni praznim bedama. I Kišobran za izlaz. Bio ih je publikom oko broja. Prdeli su zadovoljstvo. Pljuvali suzama u tišini. I Ljubavnik (iz)meta u umu. Bio ih je broj. Možda, crveno humorom zaodenut.

ONI

Oni vode ljubav sa svojom decom. Ponekad bivaju setni ali uspešan lov otklanja njihove nemire. Oni spavaju danju. Noću bivaju oprezni pored svih tih zveri koje ih okružuju. Oni ne pridaju značaj tome što su nečija hrana. Često i sami pojedu nekog svog. Oni nemaju imena. Njihove misli su njihova prokletstva. Skloni su pretvaranju. Oni ne žele znanje. Pišu po pesku. Pevaju vetru. Slikaju po snegu. Oni su deca kiše. I Sunca. Teže nebu.

JAKOV

Jakov voli da spava na neobičnim mestima. Imao je samo 12 godina kada je prvi put zanoćio ispod starog mosta na periferiji. Toga dana je dobio slabu ocenu u školi i nije smeo da se pojavi majci na oči. Drugom prilikom, razbio je skupocenu porcelansku vazu te je noć proveo u polupanom automobilu koji se nalazio na kraju njgove ulice u radničkom delu grada. Za svoj 18.rodjendan, pošto je popio malo više od dozvoljene mu čaše piva, otišao je sa jednom devojkom na groblje, devojkom posebne vrste naravno, i proveo noć s njom u porodičnoj grobnici nekog Raje Ž. Lazarevića. Kasnije, dok je uspešno pohadjao studije psihologije, često je razgovarao sa pijancima u parku, večerao uz obalu reke, uz svetlost neona čitao a često i zaspao ispod tog svetla naslonjen na banderu. U tom periodu svoga života, Jakov se intezivno družio sa ljudima čija su moralna načela ozbiljno narušavala važeće društvene konvenkcije. Ipak, oženio se zgodnom studentkinjom engleskog jezika i književnosti, neposredno nekon o...

MESTO GOVORA O BEDI POSLE SMRTI

Neobični čovek je sreo neobičnu devojku na raskrsnici IV i VII ulice Breza, u uskom centru piščevih skica ove priče. Ona je imala modro-zelene oči i ispljuvavala je morske bisere iz grla, veličine klikera. U pravilnim vremenskim intervalima. Nju je naizgled bilo lako pratiti ali blještavost njenog traga, ometala je pratioce. On je nosio naočare bez dioptrije i ispuštao prigušene krike, te je bio veoma laka meta za svoje progonitelje. Veći deo svoga vremena je provodio u zamkama i u izvlačenju iz postavljenih. Devojku su ljudi voleli, mada neiskreno, dok su njega iskreno prezirali. Pisac je patio zbog tako uspostavljenih odnosa u njegovom delu, ali on nije nameru da menja njihove karaktere, unapred zacrtane. Čovek se panično bojao smrti dok devojka nikada nije razmišljala o prolaznosti. Bila je suviše angažovana prolaznim stvarima. Ona je studirala prirodne nauke a on nije znao šta će sa sobom. Suviše je bio zaljubljen u sebe. Pisac je žalio čoveka a želeo da upozna devojku. Voleo je bi...